Treba mi netko tko će znati istrpiti moje kaose. Umiriti košmare u glavi. Odmlohaviti zapečačena usta. Razigrati zadubljen, tobože zamišljen – usplahiren – pogled. Opustiti luk obrva i kutak usana. Strpljivo me saslušati kada bulaznim. Umiriti kada imam bespotrebne nalete anksioznosti. Omekaniti užurbani, prekrut korak. Pomilovati po obrazu. Sakupiti suze koje se slijevaju niz obraze. Pustiti ih da padaju po meni, po podu, ali me gledati ocima punim odobravanja i prihvacanja. Opomenuti me za te obraze, razrovane od sati i sati nervoznog kopanja po njima. Pomilovati po kosi, lagano rascesljavajuci milujucim prstima od samih korijena prema vrhu. Obuhvatiti objema rukama kada mi treba smirenje. I lijevom i desnom. Istovremeno. Snažno. Stisak bez uzmicanja. Reći mi kako imam smisla. Ili mi reći kako nimalo nemam smisla i nasmijati se širom veselim osmijehom bubamare i da mi to lako padne na srce. Umiriti misli. Prste prebirati svojima i njeznim, kruznim pokretim masirati jagodice. Glavu držati u krilu, držati ju čvrsto. Baš objema rukama. Prstom pritiskati celo i razbarusavati tek porasle nestasne dlake. To sve mi treba, ali mi najvise treba da s a m u s e b e t r e b a m. Kada se desi taj dan, sve ostalo će zapasti u drugi plan i postati nebitno ili pak ostvariva maštarija.
(napisano prije godinu dana … still goes hard as hell)
Postoji biljka čije se lišće zatvori svaki put kada je neko dodirne. Tako bih opisao svoj odnos sa ljudima. Od previše pogrešnih dodira i promašenih zagrljaja, postao sam povučen u sebe.
